Prsti ludih očiju - odlomak
Ĉekao je kraj sunca.
Zaod.
To je mamina riječ. Od zaoda do preoda. To je značilo: od zalaska do izlaska sunca. Pucaće kada
se svi skupe da pođu. Ili će otići prema zaseocima da potraži mjesto sa kojeg vidi put, da ih sačeka u koloni, kad se budu vraćali. Pretpostavljao je da ih kombiji neće čekati na dnu livade, tamo gdje su ih dovozili kada je pucao. Možda vozila neće nikako doći. Sigurniji su ako nisu u vozilima.
Kada je došlo vrijeme, odmakao se od legaje i postavio dijagonalno prema putu koji je izlazio
ispod livade. Tristapedeset metara. Najbolja daljina. Možda dobro uho, na mirnom vremenu, može da čuje zvuk zatvarača. Postavio je plastičnu foliju ispred puške a cijev proturio kroz rupu za glavu. Tako će zvuk metalnog udara da se odbije nazad. Bitno je da se poremeti valovita linija zvuka. Tada, i ako se čuje, neće moći da se prepozna i neće moći da se odedi odakle dolazi. To su ratni trikovi koji nisu nikad provjereni ali ih je, ponekad, vojska voljela da primjenjuje. Kao i pucanje kroz bure, tako što se probije dno a poklopac izbije pa se onda puca buretom otvorenim prema neprijatelju. To, navodno, stvara toliku buku da se svi razbježe.
Ĉekao ih je.
Žurili su.
Unezvijereni i neodmoreni.
Drugi u koloni je podigao pušku sa dvonošcem i blago je upravio prema liniji sa vikendicom i
istresao rafal. Novi misli da ga je pogodio u čelo jer je bio viši za glavu od drugih. Ostali su polijegali i počeli da pucaju u svim pravcima. Nije ih više vidio za pucanje. Samo mrlje i krpe na žućkastozelenoj prostirci od rasline i trave koja se suši i vene. Gađao je desnu nogu koja je ostala da visi niz udolinu koja je nekad bila kanal. Postigao je ono što je i naumio. Vojnik se okrenuo na leđa i podigao stiskajući nogu ispod koljena. Još jedan je čučnuo pored njega. On
je dobio metak u kičmu. Ranjenik sa krvavom nogom je pogođen u glavu i naslonio se na ubijenog kroz kičmu. Sve ću vas pobiti. Ostali su pucali a dim je izlazio iz trave. Onaj što je čučao,
sada je ostao nagužen na glavu i ruke koje su se zabile u kosinu bivšeg vodotoka. Onaj koji je pucao između njega i zaseoka, otkrio je cijev tako da je Novi tačno zaključio gdje leži i u kom pravcu. Povukao je obarač i za njega. Ja ne vidim tebe, ti ne vidiš smrt. Mitraljez se sputio na kundak a snop metaka je poletio prema nebu i približio se Novom tako da ih je mogao čuti kako šušte. Onda je stao. Saborac iz trave je ustao i zapucao prema šumarku suprotno od Novog. Ti ćeš pasti ko čovjek. Metak je vjerovatno prošao kroz pluća, ispod plećke i nije imao koštane prepreke koja bi ga bacila naprijed. Oslonio se lijevom nogom o kosinu a onda, u grču, odbio nazad i pao na leđa. Mitraljez, tanki dvonožac dočekao se kundakom na njegova prsa i složio mu se među noge. Pucnjava je utihnula. Ĉekao ih je da se pomjere ili barem pokažu dijelom odjeće ili tijela. Ništa. Ostali su se, sigurno, usrali na mjestu. Sada leže u žutoj ljudskoj balegi, ko govečad kada se najede rosne djeteline pa naglo potjera kući. Ulitaju se. Iako je ispred sebe, pedeset metara bliže, imao čist put, Novi nije imao strpljenja da ih čeka. A i sumrak je uzimao svoje. Prebacio je snajper preko leđa a kalašnjikov uzeo u ruku i krenuo prema svojoj staroj putanji na koju će izaći nešto prije ulaska u minsko polje.
Rajko Vasić
